Epitaf jednoj ljubavi

Radionica 'Mjesec u meni' pokazala je da postoji potreba za krugovima ženske podrške i razmjene iskustava.
Smijale smo kad smo shvatile da su nas tištile iste muke, a mislile smo da to nemamo s kime podijeliti. Ipak, jedna priča nam je svima izmamila suze na oči.
Do kraja ovog teksta, shvati ćete kakvo je neprocjenjivo blago rozi kombine na doljnoj slici.
I nemojte reći da niste upozorene - pripremite maramice prije čitanja.

Nisam ju vidjela već skoro 5 godina. Unatoč tome zadnjeg susreta se sjećam kao da je bio jučer. U njenim očima mir, u mojima suze. Ostala sam bez jednog od svojih potpornih stupića. Tad sam si obećala da nikada neću iznevjeriti ono čemu me učila: ne boj se ničeg.

Ako je vrlina znati napraviti limunadu, onda kad nam život servira samo limune, mogla bih reći da je njena limunada bila najbolja koju sam ikad probala. Baš onakva kakva treba biti. Prkosila je svim zakonima koje je poznavala, bila drska i slatka unatoč tome od čega potječe. A okus... nezaboravan. Takav da se satima nakon što ju kušaš pitaš jel to doista nastalo od – limuna. Takav je bio i njen život: prkosan, sladak, bogat  i nezaboravan. Ne zato jer ju je sudbina voljela, nego zato jer je ona znala voljeti nju.

Rođena je kao najmlađa od sedmero djece, dok se njena majka na magarcu vraćala s tržnice gdje je zarađivala prodajući svježe mlijeko. Odrasla je bez svih civilizacijskih luksuza koje danas poznamo, pa i bez škole. Prva slova naučio ju je njen prvi i zadnji muškarac, kojeg je upoznala dok su zajedno čuvali stado. Gađala ga je smokvama, pokušavajući skrenuti pažnju da i njoj smota jednu – cigaretu. Ljubav se rodila na treću (ili petu?) smokvu i trajala do kraja njihovih života. Njegov je završio naglo, negdje na proplanku, od nes(p)retnog njemačkog metka, ostavivši za sobom njenih 19 godina, jednu jedinu crno bijelu fotografiju, dijete od dvije godine i neizbrisivu spoznaju o tome što ljubav jest. Njen je trajao do trenutka kad je bila sigurna da nikome od nas više nema što za dati, kad je osjetila da je vrijeme da odmori. Nikada se nije ponovno udala. Tako sam naučila što znači voljeti.

Samoća, pohotni prosci, žiža rata, malo izgladnjelo dijete na rubu smrti i Talijani s puškama obilježili su narednih par godina. Znala je da ima nešto što oni žele. Za uzvrat je dobila svoj život, život svojeg djeteta, osiguranu hranu i čitav krov nad glavom. Tako sam naučila što je to moć.

Posljeratne strahote bile su ništa naspram muževe obitelji koja ju je primila k sebi s malim djetetom, vječno joj prigovarajući na sramoti kojoj ih izlaže. Zarađivala je kao spremačica u domovima zdravlja, nikad ne vidjevši svoju plaću, koja je odlazila glavi obitelji i hranila sve samo ne nju i njeno dijete. Takvi su tada bili običaji. Stoički je podnosila sve što je bilo nužno dok ne smisli neko rješenje, da se otrgne od običaja koji samo sputavaju i guše pružajući lažni osjećaj sigurnosti. Tako sam naučila što je strpljenje.

Svaki mjesec skrivala je i od same sebe dio plaće, koji je bio dovoljan da kad se odvojih od ostatka stada i omogući sebi i svojem djetetu slobodu za kojom je čeznula. Kad je smatrala da je dovoljno, obnovila je kućicu koju joj je ostavio muž i prvi puta u svojem životu, zaključala vrata vlastitog života. Na mjestu koje je dijelilo posjede, dan nakon njene odluke niknuo je zidić koji dan danas, stoji kao spomenik jedne drskosti. Tako sam naučila što znači usuditi se.

Dijete joj je izraslo je u lijepo djevojče, s puno prosaca. Odabrala je onog kojeg je voljela, a ne onog koji je nudio najveću kuću i najviše zlata. Kad je bila sigurna da joj je kćer dovoljno pametna da se brine za sebe i svoju buduću obitelj, sjela je da se odmori. Čekala je mene, nas dvije.
Ostatak života provela je samnom i mojom sestrom, odgajajući nas, učeći životu i svemu što nam majka nikad ne bi htjela reći. Pamtim jutra u njenom krevetu, kekse s mlijekom za doručak, pregršt priča uvijek iznova pričanih, nikad s istim detaljima, igre i puno smijeha.
Imala je svoje prijateljice u čijem sam društvu provodila puno vremena. Sastajale su se u dvorištima, oko vatre i lončića turske kave, domaćeg kruha i pekmeza. Pričale su o muškarcima, travama i kuhanju čajeva, o drugim ne tako popularnim ženama, razmjenjivale recepte i rugale se onoj čije se krafne ne bi dovoljno uzdigle, kartale se i zajedno kupale, plele kosu i mazale čudnim kremama. Pričale su glupe viceve i smijale se onoj koja je zadnja shvatila. Kad bi se skup završio, svaka bi ponovo navukla svoju tamu maramu i postala ponovo ozbiljna i dostojanstvena, bombonima od mene kupujući šutnju  o svemu čemu sam svjedočila. Tako sam naučila sve što nije bilo prikladno pričati na glas.

Voljela je životinje i često me vodila u svoje pohode spašavanja mački zapelih na stablima, učila me kako raditi udlagu za zeku sa slomljenom nogom i objasnila mi zašto ne smijem biti kao ptica koja ne pokušava pobjeći iz krletke. Hranile smo golubove i sadile cvijeće koje nikad nismo brale. Skupljala je ljekovite trave, sušila i kuhala čudne čajeve za svakakve bolesti. Žao mi je što nije bila dovoljno pismena da sve te recepte napiše i ostavi. Tako sam naučila poštovati prirodu.

Naš prvi rastanak desio se kad sam otišla na školovanje. Hrabrila me vjerujući u mene. Znala sam da nakon tog trenutka više ništa neće biti isto. Ako sam za ičim plakala, bilo je to za mojim završenim djetinjstvom u sigurnosti njenog krila. Svih godina nakon, niti jednog mjeseca nije propustila napisati pismo, šaljući mi po desetak kuna za naranče. Tako sam naučila cijeniti male stvari.
Nisam često dolazila kući. Boljelo me gledati kako se jedan život gasi. Kako nestaje volja, kako se razum gubi i misli mute. Jedino što je uvijek bilo živo su njene zaigrane oči, pune strasti i želje za užicima. Cijenila je čokoladu i dobru kapljicu, iako je rijetko kad u tome uživala. Čuvala je sve za mene, za nas. Tako sam naučila što znači dijeliti.

Razbolila se naglo, kad je ona odlučila da je dosta. Bila sam daleko, zbog čega je u meni zauvijek ostao osjećaj žaljenja, što joj zadnje trenutke nisam ispunila onim što je još jedino mogla razumjeti – ljubav. Prilikom zadnje posjete, najviše me zabolio gubitak lucidnosti i odsutnost njenog duha. Znala sam da kraj dođe kad tad, ali nadala sam se dostojanstvenom pozdravu. Umjesto toga dobila sam zagonetku koju sam odgonetnula tek kasnije, sasvim slučajno. Ležala je na svojem krevetu, pričajući nešto... Pričala mi je o tome kako sam sad odrasla i znam sve. Kako se ne smijem bojati nikog i ničeg, kako uvijek moram ostvarivati svoje snove i boriti se za sebe, jer je život težak. Kako ne smijem dozvoliti da me itko i išta skrene s mojeg puta, ma čime mi prijetili. I kako moram naći muškarca koji će me voljeti, kako nikad ne smijem zaboraviti uživati. Rekla mi je da se u njenoj sobi u jednoj od ladica nalazi zamotuljak koji je ona sve te godine brižno čuvala i nije nikad upotrijebila i neka to uzmem i neka imam uspomenu na nju, jer to je nešto što svaka žena koja drži do sebe mora imati. Slomila sam se kad sam spoznala da je neki smotuljak jedino što ostaje nakon žene koja je i od života bila veća.

Kad je bol zbog gubitka postala podnošljiva, usudila sam se doći u posjet i ući u njenu sobu potražiti ladicu sa znakovitim smotuljkom, ne vjerujući da ću naći išta osim prašine. U dnu, pod svim beznačajnim stvarima, ležala je kutija. U kutiji, zamotano u slojeve zaštitnog papira, složen kakav je bio i kad je kupljen, čekao me svileni ružičasti kombine, s bogatom čipkom, pored kojeg bi se posramilo svo moje rublje koje imam. Tako sam naučila što je to hedonizam. 
Nasmijala sam se, znajući da zahvaljujući svemu njenom što mi je za života predala, njen duh ipak živi i dalje. Dužnik sam joj, ne dozvoliti da ono što mi je ostavila nikad, nikad ne nestane.

Ljudski je osjećati žaljenje i pitati se jesmo li mogli učiniti više, voljeti potpunije, pokazati ljubav češće i napraviti bilo što da jedan život dulje potraje. Već 5 godina pitam se jesam li joj uzvratila premalo, spram svega što sam ja dobila od nje. Ne želim da ovo bude priča o žaljenju nego epitaf jednoj ženskoj ljubavi i moj način da životu i njoj pokažem zahvalnost što sam imala tu čast biti njenom prijateljicom, učenicom i unukom.

K.V., 03/2011