PRVI JE NAGLAŠEN, ILITI DVA OGLEDALA :)

A sada nešto potpuno drugačije - muški glas u Oazi s dojmovima o metamorfozi njegove supruge 

Prošli tjedan sam sjedila na terasi dragih prijatelja - ona je moja polaznica, ali s vremenom smo postale bliske prijateljice.
Dok je nosila čaj i kekse iz kuhinje, ponosno je 'vrpoljila' guzom pokazujući kako joj dobro stoji suknja. Preciznije, kako joj puuuuuno bolje stoji stara suknja.
Ali ono što je privuklo moju pažnju bio je zadovoljan pogled njezinog supruga koji nije odvajao oči s nje. I to nakon 29 godina hodanja, 28 godina braka i 3 djece.
Nisam mogla, a ne prokomentirati: 'Davore, a kako bi bilo da ti napišeš koju riječ o tome kako je ples utjecao na tvoju ženu?'
Pogledali su se i zaključili da je to savršena ideja.
Pročitajte tekst koji ju je dočekao uz jutarnju kavu točno na njihovu 29-tu godišnjicu hodanja:


- Kako ti ovo izgledaaa? Jel' doooobroo?
Iskusno oko se odiglo iznad novina (koje su mrvicu skliznule nadolje, da oslobode donji dio gornjeg vidnog polja), zavirilo i zatreptalo. Prst joj ispod pupka. Pokazuje.
–Super!! Nemoš' imat mira ako ona hoće potvrdu neke svoje misli, ideje ili radnje. Bolje odmah nadignuti obrvu, znakovito zaklimati i reči: 'Wooow.' To odmah donosi mir. Barem na kratko. Barem pola stupca. I tako čitaš pomalo…

Ali, iskusno oko se ovoga puta odiglo, novine su ispale iz iskusnih ruku i iskusna usta su se neiskusno razjapila. Bemti, kaje ovo? Hej!? Di mi je žena? (Tko će sada tražit' novu?)


Počelo je prije nepune tri godine. Bi plesala. Pleše. Dapače, neka pleše. I više. Pa bi vježbala doma. Ali ne ide na slijepo. Ogledalo. Na vrata, tu jedino stane. Klizna su,izdržat će (ja radio, znam!). Pa se gleda. Pa hvata ritam. A ispada svako malo. Nije ni čudno. Niti se sjećam kada smo zadnji puta plesali. Isplesala se, veli, davno prije, još u SC-u i LAP-u i tom điru. OK. Ali ritam. (Tada je ritam bil osnova, nemoš' fulat, sve da hoćeš. Tum-Tum-Tu-Tum. Sve je bilo ritam. Pjesma je bila samo ritam.)
Ne, ne, ne! Slušaj. Ne ide ako ritam prilagođavaš pokretu. Onda se gubiš. Pokret prema ritmu. Prvi je naglašen. Tako. Bolje je. Pa joj priđeš, odozada, pa ju zagrliš, odozada, (hmmmm) pa ju vodiš u kretnji, pritom glasno brojeći… Prvi je naglašen! Prvi… Prvi… Pa Vi plešete nakon toliko…

I plešete, tako. Pogled je na ogledalu, prati Vaše kretnje, i vidiš da ona prati. Konačno prati korak. I prvi je naglašen. I je. I vidiš u ogledalu vas kao nikada do tad. Novi pogled. Ne nužno ljepši ili bolji ili…, jednostavno drugačiji. I plešete. Nakon toliko vremena. Plešete.

Kasnije (jednom, puno kasnije) kaže kako joj je Ivana nekom prilikom rekla da se za nju bojala   da bi  mogla odustati među prvima jer napreduje sporije od ostatka grupe. Tako se činila. Znam je, fali takta, fali ritma, za početak. Svako malo ispada, ne svojom krivnjom. (Prvi je naglašen, kaj ne?-Sada kuži!) Ali neš' Ti moje žene. Ako želi – želi! I onda su svi uz put nadrapali, jer ona to onda i će! Pa kaj košta. Tvrda glava. Smile Naj-najtvrđa.
Ne zna Ivana da je imala tada još tajnih pomagača, da jednostavno nisam mogao ostati po strani vidjevši koliko joj je stalo i koliko se trudi (a rekli smo: 'i u dobru i u zlu…' - Ples nije bio spominjan, ali sigurno se podrazumijeva?)
I eto, već tri godine ne odustaje. Pače, ludi. Ne propušta. Ni slučajno! Znali smo juriti iz Bestovja, kada smo se nekoliko puta slučajno malo dulje zadržali kod prijatelja. Samo da ne propusti. Rekord: od Sv. Nedjelje do Oaze za 19 minuta. Nije zakasnila (pa nije morala platiti janjetinu Smile). Nisam nadrapao. Niti od nje niti od murje (nije ih bilo taj put). Naravno, da je uvijek imala svoju plesnu opremu u spremnu iza zica. Baš svaki put. Volja. Svaka čast. Volja od čelika.
I sada ti reci nešto kontra. Ili pomisli. Reci da ne može. Da ne možeš stić'. Ajd' imaj muda za tako što. Ma kad ju vidiš takvu, stigo bi od Splita za sat. To ti daje krila, i to ona prava. (A ne nekakvi Red Bull. Red Kajgod. Kaj oni znaju o kriiilima? Niš. Nek si bolje počnu gledat žene kak plešu. Svašta bi mogli naučiti.)

I nakon godinu i nešto veli: -Jel' ti izgledam drugačije? I izgleda. Pogledaš još bolje, a ono zaobljenija. Ne deblja. Ne! Zaobljenija. Kao da je neki kipar dorađivao. Polirao. Dodavao sitnice. Mrvica gline, ali samo on zna gdje treba. A dobro zna! Bokovi se zaoblili kao nikad. Sve ti gušt gledati. A kamoli staviti dlan pa lagano slijediti oblinu (gore-dolje). Uuuuufffff. A trbuh? Ludnica. Nije dobila six-pack, a i bolje da nije. Neću bildericu. Hoću ženu i dalje. Lagano zaobljen. Uz tri nove osnovne vidljive linije. Lijeva i desna ga u luku odvajaju od bokova i uokviruju i određuju zaobljenje. I glavna: crta, koja lagano pokazuje polovište. Od pupka gore i dolje. Ne prejaka. Ne preduboka. Taman dovoljna. Zaigrana. Dobro! Yesss. To je slika.
Počela se gledati. Polako. Ne narcisoidno, da se razumijemo. Nego za istač. Počela je uživati u onome što vidi. (Jel' pisalo na 'Oazi' ono nešto i o jačanju samopouzdanja? Morat ću provjeriti…) I ja sam uživao u onome što vidi(m). Užitka na sve strane. Gdje mu kraja? Neka. Ma ne znaš je li veći gušt gledat ju, ili gledat ju kako se gleda.

Došlo je tako vrijeme i za drugo ogledalo. E, TO je ogledalo. Smjestili smo ga na stupu, sa jedne strane prozor. Dvokrilni. Sa druge strane balkonska vrata. Dvokrilna isto, naravno! Svjetla ko u priči. Ali sa dobre strane. (Ili dobrih strana?) Zavjese su i tako bile crvene. (Da, crvene! Ako niste probali, ne znate, pa ne jambrajte. Daju tako dobar odsjaj, dodatnu svjetlosnu komponentu svemu u sobi. Sve je jednostavno življe, punije, bolje… Probajte, nebu Vam krivo! Hvala unaprijed.)
Dakle, kada staneš pred to ogledalo, kao da te Apolon sâm upisao u svoj klub sljedbenika. Prethodno te osobno odabravši. Ogledalo samopouzdanja. (Ma jel' to i ja izgledam nekako bolje u njemu…?)
A tek ona kada stane?? Naglašava ove njene tri crte, i sa njima čini mirakul svjetlosti i sjena. Taman dodaje ono malo sjene (sa lijeva i sa desna, pa izmixa) koliko (možda) nedostaje do savršenstva. Michelangelo, gdje si sada? OVO je model. Pusti agoniju drugima, vrijeme je za pravu ekstazu.
Ne bi to niti bilo tako čudno, ali ne možeš ne sjetiti se kako je, nakon trećeg poroda, prije davnih 17-tak godina zaključila kako i tako više nikada neće nositi dvodijelni badić. To vrijeme je prošlo. Aha. Paz' da ne bi. Najednom je počela nositi samo pareo. I gornji dio badića kada je nužno. I guštati. Ma kakav jednodijelni…
Kad ju vidiš zadovoljnih očiju, sa jedva primjetnim smiješkom, pa još kada ubaci i koju osmicu, a smiješak zatreperi jače, ma da ti je to svako jutro, pa dan može početi. Dobro početi. Dooobar dan.
I može li više? Može li bolje? Može li dalje?
Može, znam!


Tu mi je žena. (Dobro je, ne treba tražiti novu! Smile ) Opet bolja. Metamorfoza ne staje. Misliš da se promijenila, ali ne! Tek se mijenja. Svako malo nova crta, novo zaobljenje, nova spoznaja.
Trbuh... Guza… Leđa… Vrat… Uvijek novi gušt. Novi smiješak.

A što li tek slijedi?...

(… jedva čekam! – op.a)

Davor