Na vlastitoj koži

PLEŠIMO LJUBAV, BOL, SUMNJU I VJERU – ŽIVOT (je) SAM   

Drage moje, izbjegavam iznositi svoju intimu javno, takva sam…ali s vama, moje sestre po plesu, imam potrebu podijeliti meni značajno iskustvo. Ove godine sam imala priliku osjetiti veliku bol i tugu, isplesati ih i iznojiti na vlastitoj koži. Jedno novo odrastanje kroz ples i bol…    

Ples kao terapija  

Većina vas se za orijentalni ples odlučila potaknuta ljubavlju prema plesu, orijentalnoj muzici, oduševljenjem nakon putovanja po nekoj blisko istočnoj zemlji,  potrebom da se razgibate nakon sjedenja u uredu, poneka da bi iznenadila dečka za rođendan ili muža za okruglu godišnjicu braka ...
Ali svake godine imam nekolicinu polaznica koje je neka teška životna situacija potakla da nađe utjehu u plesu – smrt bliske osobe, nezadovljstvo u vezi, problemi sa zdravljem (posebno vezanim uz ´ženske´ probleme), problemi u odnosu prema vlastitom tijelu ...
U brojnim razgovorima, smsovim i mailovima dobila sam zahvale za pomoć. Odavno sam se uvjerila da ples, tako jednostavan i dio našeg života, može puno pomoći…a kroz vaše poruke postalo mi je jasno da i drugi tako osjećaju. 

Ne želim ulaziti u detalje, kako, zašto, ..., ali razišla sam se s osobom s kojom sam provela trećinu života (jedna plesačica je napomenula, budi svjesna da će sa svakom godinom to biti sve manji postotak). 
U samo jednom danu, cijeli život mi se okrenuo naglavačke i stajala sam zbunjena ne znajući šta i kako dalje. 

Da sam radila u uredu, vjerojatno bi uzela nekoliko dana bolovanja i nakon toga nastavila dolaziti u ured i povremeno ´piljila´ u prazno, ali nisam mogla ostaviti na cjedilu svoje plesačice koje se iz tjedna u tjedan vesele svom satu plesa.
Ipak, nisam mogla sakriti pred njima da nešto nije u redu – gubitak kila je bio više nego vidljiv, oči podbuhle i povremeno bi se izgubila tokom sata. Podijelila sam s njima ´novost´, a one su me zasule svojom pažnjom – nosile mi omiljene čokolade da se barem malo oporavim, voće iz svojih vrtova, davale mi praktične savjete, ostajale na kavi nakon trečajeva .... 

Ali nije bilo samo to u pitanju ...
Par mjeseci ranije sam obečala Nataši, dragoj plesnoj kolegici iz Slovenije, da ću sa par svojih polaznica sudjelovati u folklornoj predstavi koju organizira.
U cijeloj toj zbrci nisam imala vremena misliti na predstavu niti razgovarati s plesačicama koje su trebale sudjelovati. Nataša me nazvala da me podsjeti da moram potvrditi sudjelovanje i navesti minutažu naših točaka. Kada sam joj rekla šta se desilo, rekla je da joj je žao i ponudila pomoć. Na kraju me podsjetila da se moram odlučiti o sudjelovanju u predstavi, i to ni manje ni više nego do drugog dana. 

Nazvala sam Andreu, Dariu i Nery, da vidim da li još uvijek žele sudjelovati i upozorila sam ih na veliku mogućnost da ću biti ponekad neorganizirana i dekoncentrirana.
Sve tri su rekle, nema veze, sudjelujemo.
Sad sam još uz redovne tečajeve, trebala pripremiti 4 min koreografije za nas četri, uskladiti ih s koreografijama naših slovenskih kolegica (da, da, naša koreografija je bila unutar njihovih) i nabaviti kostime.
Gledatelji nisu mogli primjetiti da su naše dvije grupe imale samo jednu zajedničku probu i to pred sam nastup. A vjerujte mi, najzanimljiviji dijelovi predstave ostaju skriveni od gledatelja.
Cure, još jednom zahvaljujem na trudu i strpljenju, a Nataši na ukazanom povjerenju. 

Moram spomenuti i moje plesne kolegice s projekta u Ljubljani koje su mi dale svoju podršku i hrpu savjeta. Štoviše, jedna grupica se ponudila da testira podobnost svakog idučeg koji se pojavi.
A tu je i grupa plesačica koje su cijelu godinu trenirale s Vesnom i kojima je trebalo pomoći oko organizacije predstve, ´Devet Talismana´ u kojoj je dosta vas imalo prilike uživati. 

Mnogi poznati su me pitali kako sam tako brzo ... hmmmm ne znam koju riječ bi upotrijebila – došla k sebi, oporavila se, nastavila dalje ...
Pogađate, moj odgovor je bio – uglavnom zahvaljujući plesu. 

Zašto:

  1. vježbanje, iako možda na trenutke prekomjerno, me tjeralo da mislim na tijelo i ne razmišljam previše o drugim stvarima
  2. sam ples mi je davao mogućnost da izrazim osjećaje koje nisam mogla verbalizirati
  3. upoznala sam brojne žene – neke su mi postale bliske prijateljice, neke drage poznanice – i vjerujte, nema većeg bogatstva od dragih ljudi koji nas okružuju
  4. naučila sam da nije sramota reći:
    • da mi je teško – svima nam se to događa i vjerujte mi lakše je kad vas neko sasluša
    • da trebam pomoć – kad pomoć tražite, veća je vjerojatnost da će te je i dobiti, jer rijetki mogu pročitati vaše misli
    • da nešto ne znam – uvijek postoji netko tko mi može pokazati
  5. stekla sam sigurnost u sebe i svoje mogućnosti, ali i spremnija sam probati nešto novo i drugačije
  6. ples me potiče na daljnje usavršavanje i traženje inspiracije – beskrajne knjige, filmovi, članci, predstave, muzika, ... okupirali su mi misli

A odat ću vam još jednu tajnu ...
Najlakše bi mi bilo ostati doma, samovati i tugovati.
Ali odlučila sam ovu neočekivanu priliku za novi početak pretvoriti u pustolovinu i uživati u njoj. 

Naravno, bilo je tu još mnogo ljudi koji su mi pomogli a nemaju doticaj s plesom.
Ispričavam se zbog povremene neorganiziranosti i nemogućnosti planiranja, jer izgleda da su te dvije osobine ´oštetile´ putem. 

I na kraju, zahvaljujem svima na strpljenju, pažnji, brizi, savijetima i svemu čime ste oplemenili protekle mjesece.                                                                        

Vaša Ivana