VIŠE OD OKU VIDLJIVOG

Details
Published: Sunday, 24 August 2014 20:07

Na jedno radionici osobnog razvoja, naši mentori su započeli s provokacijama da bi nas izbacili iz ravnoteže.
Pogodilo me kada me zasuo s paljbom:

Kakva si ti to trbušna plesačica?
Vidiš li kako se oblačiš?
Podučavaš žene ženstvenosti a sama se ne želiš potruditi oko šminke.
Kakvo je to držanje.

Sjećam se da je bila kasna zima i da se radionica održavala u konferencijskoj dvorani jednog hotela.
Nisam tamo bila prvi put i znala sam da je prostor klimatiziran i na temperaturi preniskoj za mene koja sam zimogrozna, pa sam se dodatno zagrnula šalom.
A kako je radionica trajala cijeli dan, odabrala sam udobnu odjeću i obuću.

Jedan od zadataka tokom višednevne radionice je bio da dođemo odjeveni izvan svog  uobičajenog stila - za mene je to značilo vrlo seksi haljina, štikle i šminka.
Dobila sam puno komplimenata, ali da li sam to bila ja?
Da li bi trebala po tome biti vrednovana?

 

Neposredno prije toga sam provela duži niz godina u intenzivnoj edukaciji i pripremi predstava i nastupa.
Stalno mi je netko ispravljao držanje, tehniku, sitne detalje u pokretima … Učila sam kako tijelom dočarati različite emocije, kako udahnuti karakter folklornom plesu, kako istu koreografiju otplesati u različitim energijama …
Učila sam tuđe koreografije i izražavala emocije koje su drugi zamislili.
Provela sam sate i sate pred ogledalom gledajući svoj odraz kontrolirajući svaki pokret i izraz lica.

Tu je još bilo i podučavanje, gdje su oči polaznica bile zalijepljene za mene i gdje sam često morala plesati drugačije emocije nego one koje sam u tom trenu prolazila.
Uostalom, tko bi dolazio na satove gdje se vječito pleše na tužne i sjetne pjesme.

I najednom se sve poklopilo.
Osjetila sam potrebu da skrijem tijelo od svih pogleda koji ga procjenjuju.
A s druge strane sam ga doživljavala kao praznu ljusku.
U mom tijelu kao da su živjele sve te uloge koje su se očekivale od mene i pojma nisam imala koji dijelovi su stvarno moji, a koji su paraziti.
Naravno, da je tu počelo i preispitivanje koji dio mene vole ljudi koji me okružuju.

Zanimljivo je koliko društvo postavlja visoke standarde na fizički izgled žena.
Ako ste čitale 'Mit o ljepoti' Naomi Wolf, stalno će vas proganjati misao da li je sve to zato da mi oduzmu vrijeme koje bi mogla korisnije ispuniti i da trošim novce na nepotrebno.
Da li itko ima pravo procjenjivati me na odnosu trenutnog vanjskog dojma?
Da li su moj odabir odjeće, obuće i šminka mjerilo moje ženstvenosti i senzualnosti?
Da li sam obavezna u svakom trenu predstavljati ideal orijentalne plesačice? I ako da koji bi to bio?
Uostalom da li u svakom trenutku trebam biti ženstvena, dražesna, nasmijana i egzotična?

Sve to mi je bio znak da je vrijeme da se posvetim sebi i nahranim svoju dušu.
Odvojila sam puno vremena za odmor i san, raščistila raspored za prijatelje i opuštena druženja, bacila sam se na gledanje filmova, odlaske u kazalište, čitanje knjiga …
I djelići mene su se posložili. :)

Ne nisam se pokolebala.
Ja sam više od onoga vidljivog okom.