Ali tebi to tako lako ide

Kad kažem da se bavim plesom, iz meni neobjašnjivih razloga, ljudi misle da mi idu svi plesovi dobro.
Tečaj klasičnih sam završila u srednjoj, ali zbog nedostatka plesnih partnera, nakon tečaja sam zaplesala u rijetkim prilikama.
Salsa me nije zanimala, za tečaj tanga nije bilo vremena,  makedonski folklor sam naučila kao  koreografije, bollywood mogu otplesati ako me netko uvježba koreografiju, pokušaji kathak-a su završili u napadima smijeha ….
Jedino sam dobra u orijentalnom … i to ako nije u pitanju neka od inačica tribal-a.

I kako sam onda završila na tečaju suvremenog plesa?
Falio mi je izazov – nove vježbe i način kretanja, a i da se negdje pojavim na satu i samo radim što mi se kaže. Htjela sam izazov, dobila sam ga.
Prvih mjesec dana sam se borila da zadržim hranu u sebi koliko su mi bili naporni treninzi. A trajali su samo 60 min, dok inače bez problema izdržim radionicu od 3-4h.

Suvremeni ples se sastoji od prilično padanja, proklizavanja i kotrljanja po podu, tako da sam se borila i s plavim i natučenim ramenima, koljenima i laktovima.
Muskulfiber mi je bio konstanta prva 2 mjeseca, a nakon jednog produženog sata, 2 dana nisam mogla sjediti koliko su mišići bili bolni. Da, pisalo je sjediti, ne sjesti.
Iskreno, još mi uvijek nije jasno zašto nisam odustala – entuzijazam učiteljice, dobra grupa, doza potrebe za samokažnjavanjem ili samodokazivanjem.
Nakon mjesec dan sam prvi put uspjela ´proklizati´ kako treba – da izgleda kao da sam se poskliznula, ali da je sve bilo pod kontrolom.

Kada nam je učiteljica nakon samo 3 mjeseca plesa rekla da imamo mini-produkciju s naučenom koreografijom, gledali smo je u čudu. Da li je sigurna da smo spremni?
Ali dodatni trud (prevedeno, dodatni termini za vježbanje) i puno entuzijazma je prevladalo.
Na kraju se svi veselimo nastupu – znamo da nismo najbolji, ni savršeni, ali znamo da dajemo sve od sebe i uživamo u procesu.
Nije li to ono najbitnije?

Sve je proces

Zanimljivo mi ja kako su mnoge moje prijateljice i poznanice uvjerene kako mi je sve vezano uz tijelo, seksualnost, menstruaciju, muškarce ... jednostavno i kako se uvijek ugodno osjećam u svojoj koži.
Kao da je to neki urođeni dar.

Vjerujte mi nije baš uvijek bilo tako.
Da mi je bilo ugodno u vlastitoj koži da li bi završila na rubu anoreksije izgladnjujući se i vježbajući?
Da li bi dala silne novce za anti-celulitne tretmane, čudotvorne kreme i pila grozomorne čajne mješavine?
Da li bi ikad otišla na radionicu orijentalnog plesa zbog najave koja je davala nadu izlaska iz pakla PMS-a i na kraju ga sama počela podučavati?
Da li bi pročitala te silne knjige o feminizmu, ženskoj povijesti, vezi tijela i uma, …?
Da li bi išla na brojne radionice, tečajeve, rituale, tretmane … ?
Da li bi prevladala strah od javnih nastupa i uvjerenje da ne znam pisati kako bi podijelila naučeno s drugim ženama?

Istraživala sam i eksperimentirala na sebi.
Neke stvari su mi pomagale i zadržala bi ih kao dio svoje rutine dok bi mi koristile, kombinirala različite pristupe i promatrala promjene na sebi …
Bilo je tu i suza i nesigurnosti i preispitivanja i radikalnih životnih odluka ….
Ali i puno više trenutaka koji su mi davali nadu i snagu da idem dalje.

I sada sam sretnija i zadovoljnija nego prije, a nadam se nesretnija i nezadovoljnija nego što ću biti u budućnosti.

I vi to možete

Svaka nova aktivnost ili promjena u našem životu je izazov.
Prvi koraci mogu biti teški, pogotovo ako nam cilj nije vidljiv.
Može biti dobrih i loših dana, pomaka naprijed i trenutaka stagnacije, frustracija i  beskrajnog zadovoljstva, ali omjer uloženog i dobivenog/ željenog, nam treba davati poticaj.
 
I najduže putovanje počinje prvim korakom.
A cilj je sam put.