Odlazak u Egipat je san svake orijentalne plesačice.
Ali taj san ima i svoje naličje često nevidljivo za obične turiste u trci da stignu obići sve znamenitosti.
Iza svog tog komfora koje si mi kao evropljanke možemo priuštiti, krije se neopisiva bijeda većine stanovnika Kaira (ako vam kažem da je to 18 milijunski grad, da li se osjećate beznačajno?).
Možda je to najbolje opisala jedna sudionica putovanja s riječima: ´Svako dan se zahvaljujem što sam se rodila u Sloveniji i na uvjetima u kojima živim´.

Kao turist u Egiptu možete uživati – dani su vam ispunjeni razgledavanjem muzeja i arheoloških nalazišta iz doba faraona i kupovinom, navečer bogati kulturni i zabavni program, a sve to uz taxi-je, hranu i piće po iznimno prihvatljivim cijenama (možda je alkohol  iznimka, ali kad ste u Egiptu iskoristite priliku da popijete što više soka od svježeg manga ).
S druge strane, sve to omogućava brojna vojska ljudi koja živi u nama nezamislivo oskudnim uvjetima, društvo je kastinsko s time da su neki od njih u skoro robovskim odnosima.
Pod utjecajem vjerskih fundamentalista, društvo postaje sve konzervativnije, a to utječe i na položaj žene – ne samo da se sve više pokrivaju već su diskriminirane i pred zakonom.

Probat ću vam približiti i naličje, koje turisti rijetko imaju prilike vidjeti.

• Od jednog zapadnjaka ili uspješnog egipćanina, živi 10 drugih.
• Još uvijek postoje ljudi koji su tretirani na način koji bi mi opisali kao robovski.
• Koushry – lokalno jelo od tjestenine, leće, slanutka, sušenog luka s umakom od paradajza i začinjeno octom s češnjakom – bio je naš najčešći izbor za ručak na brzinu jer se nalazio na pola puta izmedju dvorane i hotela. Velika porcija košta 8 kuna, da dobro ste pročitali, osam kuna. Razlika u cijeni koju mi plaćamo za gablec je nepostojanje sanitarne inspekcije i sanitarni čvor u koji se niti jedna od nas nije usudila uči.
• I dok smo u Koushy restoranu namijenjenom lokalnoj klijenteli bez problema ´potegle´ rundu za cijelu grupu, kada bi se premjestile na kavu u lokal zapadnog tipa svaka je plaćala svoj račun koji je bio ekvivalentan evropskim cijenama.
• Dizajnerski plesni kostimi se prodaju od 300€ naviše, ali studio u kojem se izrađuju izgleda kao boravište kakve siromašne obitelji koja ga niti čisti niti održava proteklih 20 godina. Po stepeništu su vreće sa smećem,  lift nam je svima utjerao strah u kosti, a instalacije za struju izgledaju kao s početka elektrifikacije. Glave žena koje ih izrađuju su pokrivene, a šef ironično komentira da će mladić čiji posao je izrada grudnjaka završiti zbog toga u paklu.

Iz naše perspektive, pa čak i uz svo poznavanje  kulturne pozadine i temelja Islama,  teško je razumjeti njihov način života – ponekad razgovarajući i s visokoobrazovanim ljudima ne možete shvatiti da ne mogu pojmiti svijet drugačiji od njihovog, da slijepo prihvaćaju negdje odozgo servirane činjenice.

Odlazak u islamske zemlje zahtjeva dodatno planiranje kod putovanja.
Zbog sve većeg vjerskog konzervatizma, većina žena odlučuje se za odjeću koja neće privlačiti neželjenu pažnju.
Ukratko, sve što otkriva koljena i ruke, ocrtava linije tijela, ima preveliki dekolte ili je prozirno, ostavite kod kuće. Dulje suknje, široke hlače, tunike i šalovi su puno bolji izbor.
Mnogi smatraju da obzirom da muslimani zadržavaju svoj stil odijevanja i pri putovanjima na zapad, ni mi ne bi trebali poštovati njihova pravila.
Ako se držite turističkih središta, možda i nije problem, ali ako želite istražiti ruralna područja ili neometano hodati gradom ili bazarima, iz mog iskustva domaćini su puno srdačniji.

Veo je priča za sebe, na zapadu izaziva velike diskusije, ali se zaboravlja da je nekada imao prvenstveno funkcionalnu svrhu - da se zaštiti kosa od prljanja pri radu u polju ili kući. Uostalom, vlastitu baku sam vidjela u 2-3 navrata bez marame na glavi (nije da je kćeri nisu pokušavale odgovoriti).
Nakon tri dana u Kairu koji je u oblaku smoga i prekriven sitnom pješčanom prašinom, uzela sam u razmatranje ideju pokrivanja kose – usprkos pranju svako jutro, već oko podneva bi visjela beživotno i bez sjaja.
A vjerujte mi i dugi rukavi i šalovi dobro dođu kada zapeče sunce u pustinji.

U 9 godina koliko je prošlo od mog prethodnog posjeta Egiptu, već se na prvi pogled vidi da je zemlja postala konzervativnija.
Tada sam vidjela samo jednu ženu potpuno pokrivenu (i to je bila saudijka na aerodromu), a sada su takve slike česte na ulicama Kaira (po mojoj procjeni  5-10%).
Rijetko koja žena nije pokrivene kose, a mnogi muškarci na čelu imaju tamniji trag koji svjedoči o brojnim satima provedenim u molitvi. Čak i muzičari u predasima prebiru po brojanicama, valjda da okaju grijehe što rade s plesačicama.

Nakon par dana u Kairu, gledajući naizmjence svoju cimericu i vlastiti odraz u ogledalu, nisam mogla a ne primijetiti: ´Julia, ne misliš li da bi se trebale početi šminkati? Osjećam se isprano i bezbojno.´
Vjerujte mi, gledajući egipćanke koje šminkom naglašavaju oči, marame na glavi koja su složene kao prava umjetnička djela i izabrane tako da su u skladu s odjećom, a odjeća koja ništa ne otkriva dok vas istovremeno mami na maštanje što se krije pod tim slojevima koji su pažljivo odabrani.
Zahvalna sam na tamnim sunčanim naočalama, jer sam ponekad jedva skidala pogled sa egzotičnih prolaznica.
Pored njih sam si ovako plava i bez šminke izgledala kao da me ´voda donijela´.
Gledajući neke od njih, gdje im se samo vidi lice i dlanovi, pomislila sam kako pored njih ni gola ne bi imala šanse, a u svojoj sportskoj odjeći sam se osjećala ženstveno kao kanadski drvosječa.

Bilo mi je neobično vidjeti mladenku u vjenčanici evropskog stila koja ispod nje nosi svilenu dolčevitu koja pokriva ruke i dekolte.
S druge strane, na plesnim predstavama koje su kombinacija večere i zabavnog programa, bilo je uobičajeno vidjeti veća, isključivo ženska društva različitih generacija i nivoa pokrivenosti kako se dobro zabavljaju. Štoviše, bilo je i parova gdje je žena bila pokrivena, ali ju to nije sprječavalo da svoje uživanje u muzici i plesu ne poprati i jezikom tijela.

Plesna zajednica je pažljivo pratila razvoj događaja u Egiptu zabrinuta da li će se imati prilike ponovno vratiti u izvor plesa koji svi toliko volimo.
Zbog revolucije nastali su veliki gubitci u turizmu, a mnoge plesačice, muzičari i prateća ´industrija´ su ostali bez posla i doveli u pitanje preživljavanje svojih obitelji. U SAD su mnogobrojne plesačice organizirale dobrotvorne predstave da pomognu muzičarima s kojima su surađivale.

Oni koji su posjetili Egipat nakon revolucije kažu se situacija normalizira, a da su egipćani zahvalni na podršci plesne zajednice.
Iako je broj posjetitelja na festivalima bio manji, to nije utjecalo na entuzijazam svih uključenih u njihovu organizaciju.